Nedavno sam u nekoj zaboravljenoj kutiji u podrumu pronašla roman koji sam počela pisati kao tinejđerka. Sve je još bilo tu: tri rukom ispisane bilježnice, popis likova, karta Velike Britanije koju sam istrgala iz mog školskog atlasa, povjesne informacije, bilješke o važnim događajima. Bila sam dirnuta do suza. Putovanje kroz vrijeme. I to kakvo putovanje i to kroz koje vrijeme! Kako mi je opet sve živo pred očima! Ponajviše izvor inspiracije za to moje djelo; ali koja mi je knjiga bila zvijezda vodilja, ne, to vam neću otkriti, to je preosobno: ne poznajemo se tako dobro – ne još.
No to nije bio moj prvi pokušaj. Prvi roman – da da, usuđujem se zvati ga tako, smijali se vi ili ne – prvi roman, dakle, napisala sam još u osnovnoj školi. Grupa prijatelja, koji su svi redom nalikovali meni i mom društvu iz ulice, jedan pas (bez psa nigdje, sjetite se samo mog romana „Krivo je jugo“) i njihove pustolovine. I sve to u najboljoj tradiciji grandioznog Mate Lovraka. I sve to ovjekovječeno svojeručnim crtežima. Naravno. I sve to – nestalo. Kao da nije nikad ni postojalo. Ali ja ne bih bila ja kada bih izgubila nadu da će to remek-djelo devetogodišnje Nataše jednog lijepog (naravno da će biti lijep) dana iskočiti iz neke čarobne škatulice i rasplakati me do suza – suza radosnica.