O meni, snovolovki: Nataša Dragnić
Na moru
S prozora svoje dječje sobe mogla sam vidjeti more. Zaljev između Splita i sedam Kaštela. Na moru sam iz čitanja stvorila strast prema životu. Otkrila sam, da je u moru sve veće i lakše; da kamenje pruža bistrinu; da se boja ne mijenja samo svjetlošću; i da more uvijek ostaje jednako, i onda kad su njegovi valovi malo veći, pa malo manji, malo viši, pa malo niži, malo opasniji, pa malo mirniji.
Dizanje jedara
S osamnaest, prvi sam put napustila more, kako bih u Zagrebu svaki dan, svaki sat posvetila njemačkoj i francuskoj književnosti: 1995. magistrirala sam književnost. I željela sam putovati! Stoga sam u Zagrebu i u Berlinu završila studij diplomacije, no vrlo sam brzo primijetila da diplomacija nije za mene: previše politike, previše protiv, premalo za. Dakle, natrag na more!
Zbogom, more – dobar dan, ljubavi
Da bih ga uskoro ponovno napustila, slijedeći svoje srce, i preselila se u Njemačku, u Erlangen, gdje još uvijek male i velike ljude podučavam njemačkome kao stranom jeziku, ali i drugim jezicima. Još jedan ostvareni san.
Pred ogledalom:
Kao mala djevojčica, zaključavala sam se u kupaonicu, bez pogleda na more, i vježbala izraze lica, glumila različite osjećaje i isprobavala njima odgovarajuće pokrete i riječi, čak cijele dijaloge. Za vrijeme studija, najzad sam se usudila stati na pravu pozornicu, gdje snovi postaju stvarnost, i pred pravu publiku, i otad se toga ne mogu nasititi.
O jabuci i ljubavi
Sa šest godina napisala sam svoju prvu pjesmu. Govorila je o jabuci, koja je neubrana ostala visjeti na drvetu, uvenula je i pala na zemlju. Četiri stiha. Četiri desetljeća poslije, u DVA je izašao moj debitantski roman, “Svaki dan, svaki sat”, i još prije izlaska bio prodan u više od 20 zemalja. San je san je san. Morala sam puno trčati bosa u vrtu da ne bih poletjela i da bih mislila na disanje. Tih dana, sreća je postala premalena riječ. Slijedili su drugi romani, svaki napisan na nekom drugom mjestu, na nekom drugom pisaćem stolu. Svaki je postajao ljubav života. Svaki je bio pokušaj nalaženja odgovora. Potraga nema kraj. Jedino sam saksofon prodala.
Crvene cipele
Sudjelovala sam na brojim književnim festivalima u zemlji i inozemstvu. Kao gošća Goethe Instituta predstavila sam svoje romane u Južnoj Africi i u Portugalu. Za svoje pisanje dobila sam više njemačkih i međunarodnih nagrada. Bila sam writer in residence u Italiji i u SAD-u. S ljudima razgovarati o knjigama – ne akademski, već spontano, to je moja strast.
Lend me your ears
Od jeseni 2020. imam književni podcast, u kojem čitam iz svojih romana i kratkih priča, na njemačkom i na hrvatskom. Usto, autore s njemačkog i hrvatskog govornog područja pozivam kao goste u INTERMEZZO. Podcast je dokaz tome kako se iz male ideje, koju nosi velika čežnja, može razviti nešto izvanredno. Klanjam se svojim slušateljima!
Zahvalnost
Strastveno podržavam ljude svih dobi koji pišu, individualno ili na radionicama pisanja. Od 2016. podučavam na Akademiji pisanja Faber-Castell. Upućujem vas da mislite srcem i da hrabro kršite pravila. I da čitate! Treba čitati, čitati i još jednom čitati i nikad ne prestati.
Moje sasvim osobno priznanje
Na poziv Rafika Schamija, šest sam godina bila jedna od šest zvijezda u redu od šest zvijezda: 6 autora predlože jednu temu i na svaku od njih napišu jednu kratku priču. 6 autora, 6 temâ, 6 poveznica i najmanje 36 pričâ – sve izašle kod izdavača ars vivendi. Čemu smo se čeznutljivo smijali na tajanstvenim rođendanskim putovanjima sa životinjama.
Vrijeme promjena
Perspektive se mijenjaju. Postavljaju se novi ciljevi. Stare veze se prekidaju, nastaje neočekivano ili uza ugla stiže nešto još neviđeno ili nepoznato. Najbolji trenutak je sada!
